Nije me dugo bilo. Sve mislim sutra ću uvesti net ali ništa. Svi smo pomalo lijeni. Nego idemo dalje. Ovu temu sam planirao da izbacim u cjelini ali sam shvatio da je predugačka i da to niko ne bi čitao tako da će izlaziti u dijelovima. Današnja tema časa je legendarni rep sastav iz Hrvatske, ispratite...
Nemojte me pitati ko ima bolji rep. Hrvatska ili Srbija? Zna se naravno. Mnogo jači rep je na istočnijem dijelu Balkana.
Ali jednom tandemu iz bratske nam Hrvatske niko nikada neće moći da parira. General Woo i Target, poznatiji kao Tram 11.
Danas će ljudi da me ubjeđuju kako je Marčelo dobar, Sindikat je bolji i nakon nekoliko sati tvrde rasprave, nakon što im ponestane argumenata, reći će da se o ukusima ne raspravlja. Ali ovde ne govorimo o ukusima, samo suvi kvalitet. Hrvati su imali tu jaku scenu kada su bile sušne godine, i njihov rep je umro kada su se „Tremovci“ raspali, kada se raspala cijela ta ekipa Blackout, prvih pet, odnosno bilo ih je šest, a Woo, Target i Nered su se jasno isticali. Kada bi skupili sve te ulične pjesme i izdvojili najbitnije momente i napravili jednu pjesmu, dobili bi „Crnog sina“ pjesme zbog koje volim Nereda čak i kada počne da lupa sranja.
Ko god sluša rep malo intezivnije mora da zna dva klasik albuma, koji bi trebao ući u lektire u školi, i ne prićamo o Marčelovom Svetom besu, metaforama, gradacijama. Tremovci su sve teme spakovali i kazali onako kako jeste, kako ne treba, kako će da bude.
„A kaj ću sutra kada prođe veselje,
ustat obrisat krmelje i slušat kak se starci krevelje,
da sin im melje bezveze a nema love,
fura stvari nove i uvjek ga neko zove,
pa ga nema doma vraća se u ko zna koje doba,
nepospremljena soba, i hiphop fura do groba,
al se i sam pitam kam uopće idem dok gradom skitam,
više ne čitam samo repam kad puste ritam,
o svemu kaj vidim o onome čega se stidim...“
i onda Woo „Svi na zelene grane stavi u džep kolko ti stane...“
Ne znam kako vama ovo zvuči, ali mislim da ima više pouka od Albatrosa.
Mogu sada da vam pišem čitav album neće biti previše,
„Sve je isto ja sam bio piso svoje pismo,
305 razloga zbog kojih nisam ni zablisto,
zaradili jesmo, uštedili nismo,
vratili dug došli na nulu bar znamo di smo...“
Definisali su prije Fiftija onu njegovu poznatu „Budi bogat il pogini.“
Ko i dalje čita znači da je prepoznao. Ne znam da li osjećate taj talenat, to što ne može da se nazove poezija ali može ulični sleng. I ne govorim o ravnim kačketima i xxxl majicama, govorim o Balkanskim ulicama, slušaš priču vel’kog grada. Mislim nisam bio u takvoj situaciji ali normalno je da ću da se oduševim kada neko da ovako preciznu izjavu: „Volim kad je džaba kvartov ska bolest sirotinje.“
„Kad se raziđe dim neću imat ništa s tim,
jer kad napravim poso opet zvaće me u tim,
imaš osmjeh fin, pokvarene misli,
prijatelju nismo isti ko pičke na modnoj pisti,
svi smo sirovine, mozak viče prepolovi me,
po tankoj bijeloj crti poput svinjske polovine,
betonski je obraz starca gledaju ko klinca,
ugledna gospoda mentalitet iz svinjca,
tužno je gledati kompleski jedu ljude,
kome puše tog ne ljube kad glumci glume gube,
peru lažne zube hrpa ljudi dva tri načina,
svaki gradski dječko može biti i seljačina,
pametni plaču, sve im je dosadilo,
ako nije dosadilo onda im se ziher zgadilo,
plaču i drugi intelektualno bosi,
drže se čvrsto kao žvake u kosi,
za one što ne vide kako rastu ta djeca,
za one što ne čuju šta pričaju ta djeca,
ubiće vas novci zbog kojih vam je svejedno,
dal se osjećate bijedno nekad bili smo jedno..“
Eto. Čitav Wooov vers sa pjesme Jedno RMX. Ja ne znam. Ambiciozan sam. I kada neko nešto napravi ja pomislim kako i ja to mogu, ali ovakav tekst ne bih mogao napisati da ga pišem 300 godina.
I da li sada kapirate kada kažem kako mi Sindikatov album i nije nešto posebno? Da li sada kapirate kada kažem da je Marčelo sisica?
