Znate kako mi je? Ne ne znate, jer niste prehlađeni.
Ali jeste, samo ste uzeli koldreks. E pa uzeo sam i ja aspirin. Malo više aspirina. I ništa.
Za vikend imam kolokvijum, jedan od bitnijih predmeta za moju buduću struku. Ali nema veze. Sve je kul. Slušam na radiju Oliveru Katarinu i neke slične pjevače. Kod mene u sobi je -2 stepena. Šta ima kod vas?
Rokovnik za vrijeme vikenda mi je sasvim ispunjen. U petak Inspektor Blaža drži koncert 30 metara od mene, a u subotu mi je kolokvijum. I to nije sve. U subot u je derbi, u subotu je i festival, „Svi k’o jedan“, u subotu je u Pendulum. Može da se bira. Trenutna dilema u Beogradu nije rasprava o pederima niti o priznanju Kosova, nego o mostu. Novom mostu, iznad Ade. Neko na tviteru reče kako je samo Ivo Andrić ovoliko smarao sa mostom, tako da nam možda slijedi i Nobelova nagrada. Kako li će se zvati? Taj most preko Ade. Most Novaka Đokovića je predlog koji je imao preko 500 glasova. Ja bih njemu posvetio most jedino ako je isfinansirao bar polovicu troškova. Mada, sreća nije. Da je to uradio, direktor bi bio njegov ujka, građeviski projektor bi bio ćale, a radna snaga sva dalja rodbina kojoj Nole nije stigao da pomogne. Ipak poštovanje za Noleta. Super igra tenis.
Mada mi je trenutno Partizan u centru pažnje. Ove sedmice možda i prva meč lopta za top 16 Evrolige u košarci, Partizan ponovo iznenašuje. Pekmen ih jede, sve redom.
Ni u novinama ništa pametno. Isplovila je neka nova srpska holivudska zvijezda, neka Ana Aleksander, i sada se Blic bavi uglavnom njenim životom. Šta je tata govorio dok je bila mala, kakav kupaći kostim je nosila kada je prvi put išla na bazene i tako. Gadafi više nije zanimljiv. A i kako da bude.
A na Explozivu i dalje tuga, samo neka patetika, izazivanje medijske pažnje tragedijom. Kao da smo svi babe od stotridesetpet godina. Neki i jesu.
Danas nam je divan dan, u sobi nam je plus dva.

slatkokiselo

Ljepota, glas, izgle, kultura, ponašanje. Muzika.
Šta je stavrno bitno kod muzičara? Da li je glas podcjenjen? Da li je ljepota bitna u muzici? Jeste.
Svako ko govori suprotno vjerovatno je ružan. Bez uvrede. Što ne implicira da sam ja lijep, ali što jest' jest'. Muzika je harmonija, ljepota je harmonija. Sva čula su harmonija. I ako gledam nekoga kako pjeva, naravno da je poželjno da ta osoba bude lijepa. Nije nužno, ali je potrebno. Takođe nije samo to i dovoljno. Umjesto glasa, ljudi najčešće podcjenjuju ljepotu. Glupa je. Šta joj znači ljepota kada nema gram mozga. A šta tebi znači kilogram mozga? Znači ako si nešto postigla, jesi li? Ona jeste sa ljepotom. Obraćam se ženskom rodu jer se uglavnom kod njih vodi debata na relaciji ljepota-pamet, kod nas muškaraca je malo drugačije, mi ubacujemo u izbor još i mišiće, pa ko nije ni pametan ni lijep može da bude krupan.
Nego da se vratimo na relaciju glas-izgled. Kada slušam muziku u mp3 fornatu, ne zanima me previše izgled, video sadržaj, ali ako treba odem na koncert, a treba da biram izmeđuj Jelene Rozge i Marije Šerifović, pogodite gdje bih otišao.
Zvuk i vid su kao čestice. Isti znak se sabira dok se suprotan potire. Da malo uprostim. Zamislite da jedete hranu koju ne volite dok slušate „dobru“ pjesmu. Da li će vaš obrok postati slađi? Ili će pak pjesma biti malo lošija? Što implicira da ću na koncert Marije Šerifović otići jedino ako napravi neki spektakl sa 3D naočarama.
Kao još jedan primjer navodim dvije pjevačice sa odličnim vokalnim sposobnostima. Lily Allen i Amy Whinehouse. Lily je tu gdje jeste, Amy malo dalje nego gdje je bila. I kada bi sabirali, oduzimali, množili njihove rezultate u karijeri, rezultat bi bio gust. Iako je Amy daleko iznad Lilly, i po glasovnim sposobnostima i po kvalitetu pjesme, doduše ovo drugo je već lični ukus. I normalno je da ljudi više simpatišu Lilly, onako malu, slatku, rijetko lijepu Britanku.
To je neka moja kratka rezolucija. Do pisanja.