Jedini dan kada čovjek ne žali za prohujalim vremenima je kada se rodi. Izgleda da nam je to nešto što se ureže u mozak, uđe u krv ili prenese kroz majčino mlijeko. I taj poremećaj dovede do granice da nas stariji ljudi, u čestom slučaju roditelji, ubjeđuju da je bilo ljepše i bolje kada su morali da rade da bi imali džeparac u srednjoj ili da su odvajali od usta da bi kupili jednu muzičku vinilu. Dakako da je osjećaj pri slušanju ljepsi, zadovoljniji, ali ljudi su s razlogom izmislili CD, sada i MP3. Slijedeći njihove priče dođemo do zaključka da su teža vremena bila lakša. Ne?
Znam samo jednog čovjeka, konobara u pubu blizu moje zgrade, koji ne žali za tim “izgubljenim” vremenima, kaže sada mu je više do jaja. Ne znam kakva mu je pozadina, ali ne bih se baš reklo da je predivna.
Danas se i ja sjetim starijih dana, uđem u galeriju života, vidim uvjek iste stvari, predivne, jedinstvene, neponovljive. Da li da budem srećan što se rado sjećam starih dana ili zabrinut jer uopšte imam potrebu da ih se sjećam. Mislim da je ovo prvo moj pravi odgovor. Naravno sve u svojim granicama.
I svaki dan čekamo neki drugi, nešto što treba da se desi. Ako nismo u prošlosti, uglavnom živimo u budućnosti. Čekamo. Život prolazi. Ne čeka. Vjerovatno nismo toga svjesni, bar ne za sada. A šta smo čekali. Čekali smo juče. I kako je bilo? Uglavnom razočaravajuće, ... nego što smo to već proživjeli nekoliko dana, sedmica, mjeseci prije.
Čekao sam ovaj dan. Dan kada ću da odem na faks, da odem u taj „velegrad“. I šta sada? Sada bih malo da se vratim. Nazad u danu kada sam vrijeme računao samo kada sam bio u školi. Kada sam izlazio iz te škole mnogo srećniji nego prije ulazka. Ne pomišljajući da ću poželjeti ponovo se vratiti u svoju staru klupu.
I danas isto radim. Živim, ne pretpostavljajući da živim jedne od svojih najljepsih godina u životu, i teško mi je da u to povjerujem.
I opet čekamo. A i sami znate da Godo neće doći.
Znam samo jednog čovjeka, konobara u pubu blizu moje zgrade, koji ne žali za tim “izgubljenim” vremenima, kaže sada mu je više do jaja. Ne znam kakva mu je pozadina, ali ne bih se baš reklo da je predivna.
Danas se i ja sjetim starijih dana, uđem u galeriju života, vidim uvjek iste stvari, predivne, jedinstvene, neponovljive. Da li da budem srećan što se rado sjećam starih dana ili zabrinut jer uopšte imam potrebu da ih se sjećam. Mislim da je ovo prvo moj pravi odgovor. Naravno sve u svojim granicama.
I svaki dan čekamo neki drugi, nešto što treba da se desi. Ako nismo u prošlosti, uglavnom živimo u budućnosti. Čekamo. Život prolazi. Ne čeka. Vjerovatno nismo toga svjesni, bar ne za sada. A šta smo čekali. Čekali smo juče. I kako je bilo? Uglavnom razočaravajuće, ... nego što smo to već proživjeli nekoliko dana, sedmica, mjeseci prije.
Čekao sam ovaj dan. Dan kada ću da odem na faks, da odem u taj „velegrad“. I šta sada? Sada bih malo da se vratim. Nazad u danu kada sam vrijeme računao samo kada sam bio u školi. Kada sam izlazio iz te škole mnogo srećniji nego prije ulazka. Ne pomišljajući da ću poželjeti ponovo se vratiti u svoju staru klupu.
I danas isto radim. Živim, ne pretpostavljajući da živim jedne od svojih najljepsih godina u životu, i teško mi je da u to povjerujem.
I opet čekamo. A i sami znate da Godo neće doći.
1 comments:
da li da budem srećan što se rado sjećam starih dana ili zabrinut jer uopšte imam potrebu da ih se sjećam
pa to sto imas potrebu da ih se sjecas je to sto ih se rado sjecas :) a kako vrijeme ide dolaze nove kojih se rado sjecamo :D i to je cilj
Post a Comment