Jutro je
najljepši dio dana. Tu nema dileme. Ali ne 10 ujutro, nego 6, 7. Nisam spavao
sinoć. Malo. Sat ipo. Imao sam neke obaveze u gradu. Nedelja 8 ujutro. Sve je
mirno. Prelepo. Beograd je najljepši kada je prazan. A prazan je ili vikendom u
zoru ili kada su praznici. Sve stoji. Samo se ja krećem. Polako. Ne žurim.
Nemam potrebe. Gledam ulice.
Automobili tu i
tamo prođu. Nije da ih nema, ali neuporedivo manje. Prelaziš ulice na divljaka
koje utorkom ni Klark Kent ne bi mogao da pretrči. A ti ideš polako.
Razmišljaš. Produktivan si. Nisu to neke filozofije, ali ti prija. Dileme se
lako rešavaju.
Hodaš sam, a nisi
sam. Nije taj osećaj. Kao što je utorkom. Svi su opušteni. Taksisti voze polako,
niko ne trubi. Automobil uleće u jednosmernu u Svetogorskoj, bus prolazi kroz
crveno. Nikoga nije briga. Sve je po pravilu. Prođe tu i tamo neka slatka,
zgodna djevojka. Možeš potpuno da je odmjeriš, ne zamjera ti. Čak iako uhvati
tvoj pogled ispod kačketa. A i sada
nekako ti se čini da i te zgodne ribe imaju dušu. Niko nije zao. Ti si glavni.
Sunce nije jako.
Gledam levo
desno. Prolazi lik u nekoj narodnoj-Miloš-Obrenović nošnji. Da li se vraća sa neke žurke, nekog
maskembala. Možda se vraća od žene. Možda on i jeste Obrenović. A možda je i
turski špijun.
I tako mi se čini
da bih mogao satima. Da jutro toliko traje. Da obiđem pola Beograda. 2 puta. Da
jutro traje malo duže. A i sada mi je ostalo vremena, nisam iskoristio celo
jutro. Morao sam da uzmem bus jer mi se prikenjalo....
0 comments:
Post a Comment