Opet ta
Jugoslavija.
Evo skuvao sam
kafu i sjeo da popijem i uzeo neke novine da pročitam. City magazine. Dobre su
novine. Piše šta se dešava u gradu, par kolumna uglavnom jedna valja recenzije
nekih albuma i još ponešto.
I piše lifestyle.
„Živeo život“. Reko da vidim. Da mi podignu raspoloženje. Još jedan razlog da
volim svoj život. I treba tako. Ali ne. Ne govore o tome. Nikoga nije briga. U
pitanju je neka izložba. Jugoslavija. Sećanje. U redu je to. Da vidimo šta se
to ranije vrtilo. Iako znamo. Sve bi bilo OK da ne piše to „Živeo život“. I oni
su ti koji nam ne daju dalje da idemo. Roditelji. Ništa lično. Nego njihova
generacija. Kako sam se smorio kada sam pročitao. Živeo Život. I onda
Međunarodna izložba lepog života od 1950. do 1990.
Pa kao da mi
nemamo život. Kao da su oni tada živjeli, provodili se. Bili najluđi ali ipak
najpametniji. Kao da mi sada ne znamo da uživamo. Kao da je sve stalo. A stali
su oni. Jer su prepli 50. I uporno nam to nameću na glavu. Mi smo niko i ništa.
Produkt raspada najveće ideologije, savršensva. Dođe djed i priča mi priču kako
se on patio bio gladan spavao ne znam ni ja gdje, i onda mi kaže kako je danas
jebeno kako me žali, da su ova vremena najgora. Pa djede odluči se. I ti tata
isto. Meni puca kurac za radne akcije, titove štafete, parne valjke i hipi
pokrete. Jer toga više nema. Prošlo je. I zašto mi to nameću kada to nikada
neću doživjeti. Danas je ovako i živim u ovom vremenu. Drugačije su priče
drugačija kola, patike, čak i pravila u sportovima, zakonima. Sve je drugačije.
I ljubav je drugačija. I nebo nije isto. Samo je ista brada tih velikih mudraca
koji jedino što imaju je da govore kako su iskoristili državu. A kao mi smo je
uništili. I jednostavno mi ne možemo dalje. Od njih. Oni nas vraćaju nazad,
jebeni loop. I tek kada umre ta generacija, živjećemo danas. Ovde.
Od malena su nas
naučili da imamo nešto na šta ćemo da se žalimo. Čak i kada je sve dobro.
Osvrćem se. Ne vidim ništa veliko. Za sada. Zašto bih se žalio? Kome? Ako ima
neka nadoknada ok, žaliću se. Pa posle da to proslavimo.
Turska je izašla
na ulice. Traže svoje. Žale se vlasti. A mi? Sjedimo kući, žalimo se djeci....
1 comments:
Ova ti je skroz dobra.
Post a Comment